Prije stotinu i sada već gotovo dvadeset godina neki Hans Jedlitschka, ili naprosto Jedlička, objavio je istodobno u Beču i Leipzigu na njemačkom Der praktische Schildermaler (The Practical SignPainter), što je mapa sa 64 slobodna kromolitografirana lista predložaka za reklamne panoe namijenjena pismoslikarima. Dakle svrha im je bila pomoći profesiji koja danas više ne postoji, poneko možda nije ni čuo za njih, a njihov posao naslijedili su, mada ni toga mnogi nisu svjesni - grafički dizajneri!

Dućani onoga doba, kao i mnoge bogatije kuće za stanovanje, imali po dva seta ulaznih vrata: jedna tzv. dnevna i druga noćna. Ona dnevna imala su na sebi prozore kako bi kroz njih ulazila svjetlost sunca i osvjetljavala prostor, a noćna su pak bila od punog, masivnog drveta s glavnom zadaćom da spriječe ulaz uljezima, nerijetko su još bila dekorativna i ukrašena duborezima. I sami izlozi imali su drvene zaštitne prozore ili škure (sjenila?) koje su po noći bile zatvarane, dok su se po danu rasklapale i slagale pričvršćene uza zid. Bila bi prava šteta ne iskoristiti ih za reklamne natpise i tome slične korisne stvari. Zato su nutarnje strane ovih škura u pravilu bile oslikane, a taj posao odrađivali su pismoslikari! To je i razlog zašto su predlošci u Jedličkinoj mapi mahom visoki i uski: namijenjeni su bili tim krilima škura koja su noću štitila od provala.

Na katovima iznad dućana su, opet, ploče s reklamnim natpisima rado stavljali u prostore između prozora. Ti prostori imali imali su prednost da se nikad ne zatvaraju, pa su reklame uvijek vidljive. Jasno, oblik im je bio nešto drugačiji - bile su relativno šire dosta niže - pa je konačni rezultat trebalo zasebno komponirati i prilagođavati zadanim gabaritma.

Logoi se tada principjelno nisu mnogo razlikovali od današnjih. Činio ih je u pravilu naziv ispisan u posebno izabranom fontu pomno izabrane boje, što je ponekad pratio jednostavan crtež, uglavnom u funkciji trgovačkog znaka (trade mark).

Posao pismoslikara bio sve samo ne lagan. Nakon što su spomenuta krila bila stolarski uređena i temeljno polakirana, s papirne su skice ili predloška "skidane" konture crteža, najčešće pomoću nazubljenog željeznog kotačića, kakve su imali i krojači za prenošenje krojeva na tkanine. Taj kotačić pravio je rupe na papiru, pa se kroz te rupe moglo pomoću mekog "tufera" nanijeti ugljeni prah i tako dobiti konture crteža na podlozi, tj. krilu onih škura. Dalje je posao bio prilično jednostavan (straight-forward), jer je nakon uspjelog izbora fonta i boja, rezultat ovisio ponajviše o kvalitetnim kistovima, koji primaju puno boje i ne mijenjaju debljinu linije u potezu, te naravno, o crtačkom ili slikarskom daru samog pismoslikara.

Danas je tehnologija posve drugačija: predložak se "crta" (izrađuje) na kompjuteru, pa "printa" na prikladnom printeru na prikladan medij koji se potom "aplicira" na prikladan način. Stoga, što se sav ovaj proces odvija virtualno, bez bilo kakve potrebe da se fizički bilo što doista izrađuje, pa onda i potencijalno upropaštava kroz pojedine promjene u izvedbi, posao je postao ne samo bitno jeftiniji, već i jednostavniji, jer je akt konačne "fizičke djelatnosti" odgođen do trenutka kad je sve "konačno sjelo" i kad smo zadovoljni konačnim rezultatom.

A nekada, dok je majstor pismoslikar odabrani predložak precrtavao kako je već spomenuto ili ga uvećavao, obično pomoću mreže, pa tako ručno preslikavao i komponirao svoje logoe i reklame, svaka greška u koracima značila je zapravo početak rada iznova.

Danas se posao nerijetko svodi na traženje prikladne žanr fotke na nekom besplatnom sajtu ili čak mock-upa u koji ćete učitati svoj logo i generirati odabranu scenu. Nju je već lako precrtati.

Naravno, ovdje namjerno preskačem onaj mukotrpni dio komponiranja loga i postizanja željenog sklada kompozicije koji odnosi najviše energije i vremena. Željela sam naglasiti kako je danas taj tehnički aspekt crtanja i komponiranja, odabira prikladne linije, prikladnog tona boje i slično bitno olakšan činjenicom da mnogo toga može mijenjati u hodu, za razliku od doba kad je sve prvo trebalo pažljivo isplanirati do u detalje, jer se naknadno malo toga moglo mijenjati ili dotjerivati a da to ne bude nauštrb konačnog rezultata.

Danas je ona na početku spomenuta Jedličkina mapa predložaka postala više predmet antikvarnog i knjižnog interesa, čak trgovine i investicije, jer se rijetki primjerci kad se pojave brzo prodaju po 2000 eura komad. A listovi ove mape postigli su, možda i nehtijući, onaj zavodnički "status svetosti" starih grafika zbog koga ih gotovo svako u susretu s njima ih poželi uokviriti i staviti na zid.